Bosanski Amerikanac nije imao obavezu da spašava Željezničar. Pokušao je ipak.

Postoji jedna rečenica koju Bosna i Hercegovina ponavlja već trideset godina.

“Dijaspora treba ulagati.”

Čujemo je od političara.

Čujemo je od privrednika.

Čujemo je od sportskih radnika.

Bosni trebaju uspješni ljudi iz svijeta. Trebaju nam njihovo znanje, iskustvo, kontakti i kapital.

Sve dok se zaista ne pojave.

Sanin Mirvić nije imao nikakvu obavezu da dođe u FK Željezničar.

Nije imao obavezu prema Grbavici.

Nije imao obavezu prema bosanskohercegovačkom fudbalu.

Sve što je ostvario, ostvario je u Sjedinjenim Američkim Državama. Izgradio je uspješne kompanije, poslovni portfolio i imovinu koja se mjeri desetinama miliona dolara. Ostvario je ono što mnogi nazivaju američkim snom.

Nije mu trebao Željezničar da zaradi novac.

Nije mu trebala Bosna da izgradi ime.

Nije mu trebala funkcija da bi stekao ugled.

Mogao je ostati u Americi, nastaviti širiti svoje kompanije i živjeti život daleko od svakodnevnog haosa bosanskohercegovačkog fudbala.

Ali nije.

Vratio se.

Ne zato što je morao.

Nego zato što je vjerovao da može pomoći klubu koji voli.

I upravo tu počinje priča koju danas mnogi pokušavaju svesti na jednu riječ.

Kamata.

Posljednjih dana javnost se gotovo isključivo bavi pitanjem zašto je Mirvić predlagao bankarski kredit ako je uspješan poslovni čovjek.

Na prvi pogled, pitanje zvuči sasvim logično.

Ali da li je zaista tako jednostavno?

Prema onome što je javno objavio, Mirvić tvrdi da Željezničar nije birao između duga i neduga.

Klub je, kako navodi, već bio zadužen.

Pitanje nije bilo hoće li dug postojati.

Pitanje je bilo ko će finansirati postojeće obaveze i pod kojim uslovima.

Još važnije, Mirvić tvrdi da nikada nije rekao da neće ulagati vlastiti kapital.

Naprotiv.

Njegov stav bio je da ozbiljno ulaganje ima smisla tek kada postoji jasan pravni okvir koji investitoru daje odgovornost, zaštitu i mogućnost da provede dugoročan plan.

To nije neobičan zahtjev.

To je način na koji funkcioniše ozbiljan biznis bilo gdje u svijetu.

Teško je očekivati da bilo koji ozbiljan poduzetnik uloži milione u sistem nad kojim nema stvarnu kontrolu, a zatim se nada da će sve završiti dobro.

Od njega se očekivalo da preuzme odgovornost za dugove koje nije napravio.

Da uloži vlastiti kapital u sistem čija pravila nije pisao.

Da snosi posljedice odluka koje su drugi donosili godinama.

Svaki ozbiljan investitor prvo traži pravnu sigurnost.

Tek onda ulaže.

To nije znak nepovjerenja.

To je osnovni princip odgovornog poslovanja.